Pirinač (riža)

Ostali nazivi: Riža, Oriz; engleski naziv: rice; njemački naziv: reis; latinski naziv: risus.

Pirinač ili riža je jedna od glavnih žitarica u svijetu, kako po nutritivnoj i energetskoj vrijednosti, tako i po količini proizvodnje. Smatra se žitaricom kojom se hrani oko pola čovječanstva. Najviše je konzumiraju narodi Azije, mada je njena potrošnja zastupljena u čitavom svijetu. U tropskim, a ponegdje i u suptropskim predjelima gdje vlada mnogo veći natalitet kao što je to u Kini ili Indiji ili mnogim Afričkim državama gdje takođe vlada i siromaštvo, bilo je predodređeno da ovakva žitarica, sa nevjerovatno bogatim nutritivnim vrijednostima, postane glavna agrikulturna biljka. Kroz vijekove je riža hranila čovječanstvo, kao što to i danas radi više nego bilo koji drugi usjev, dosegla je status mitološkog shvatanja. U mnogim zemljama „jesti“ doslovce znači „jesti rižu“, a u nekim je zovu čak hranom života.

Istorija uzgajanja ove žitarice je veoma duga, čak više od šest hiljada godina. Naučna istraživanja su otkrila, da se prvo kultivisanje ove žitarice desilo u vremenskom periodu od prije 8.200 do 13.500 godina. Primarno je kultivisana na prostorima drevne Kine i Indije. Na osnovu svih dosadašnjih studija i pronađenih arheoloških dokaza smatra se, da se prvo pripitomljavanje pirinča desilo u dolini rijeke Yangtze u Kini. U Japan je donešena najvjerovatnije u prvom vijeku prije nove ere, da bi tokom drugog i trećeg vijeka pirinač postao jedna od njihovih glavnih namirnica. Iz Indije pirinač se proširilo na ostale prostore Evrope i Afrike. U Africi se pirinač uzgaja oko 3.500 godina. Poznato je da je Aleksandar Veliki donio pirinač na naše prostore poslije vojne ekspedicije u Aziji. Poslije petnaestog vijeka pirinač se proširio i na ostale dijelove Evrope. U Ameriku je riža stigla krajem šesnasteog vijeka, a u Australiju je došla tek u devetnaestom vijeku.

Uzgajanje riže je primarno uspjelo u tropskim i suptropskim predjelima jer je njihova klima pogodna za uspjevanje ove biljke. Topla klima podrazumjeva temperaturu od 24 stepena celzijusa ili više, sa veoma malim varijacijama prilikom sijanja, rasta, žetve. Pored tople klime pirinač zahtjeva veoma vlažna zemljišta. Pirinač je jednogodišnja biljka iz familije Poaceae ili u prevodu, kako kažu, pravih trava. Može narasti u visinu do 1.8 m. Iako su tropski i suptropski predjeli najprirodnija staništa, koja veoma pogoduju uzgoju pirinča, danas se pirinač proizvodi i u drugim zemljama koji nisu u predjelu tropa i suptropa, kao što su Italija, Makedonija ili u Americi. Ipak, glavni proizvođači pirinča su Kina, Indonezija i Indija koji godišnje proizvode 60% od ukupne proizvodnje na svijetu. Da bi se ispunile svjetske potrebe za pirinčom godišnje se proizvede količina od 600 miliona tona. Poslije kukuruza, pirinač je druga žitarica koja se količinski najviše proizvodi u svijetu.

Podjele i vrste pirinča

Postoji dosta vrsta pirinča, čak oko osam hiljada različitih sorti. Pored ogromnog broja sorti i velikog broja varijeteta oduvijek postoji potreba za što većom dokumentacijom svake vrste, jer zbog ovakvih raznolikosti dolazi i do različitih nutritivnih vrijednosti. To je zato što je pirinač žitarica sa veoma bogatim genetičkim diverzitetom. Sve ove vrste pirinča, gledano sa botaničke strane, su podjeljenje u dve osnovne vrste: Oryza sativa (azijski pirinač) i Oryza glaberrima (afrički pirinač).

Prema ishrani, takođe postoje dvije podjele. Po prvoj se riža dijeli prema obliku zrna na dugo, srednje i okruglo zrno. Pirinač sa dugim zrnom poslije kuvanja ostaje zrnat i rastresit za razliku od okruglog ili srednjeg zrna čiji vanjski dio bude ljepljiv i pomalo gnjecav. Dugo zrno se zato koristi za jela u kojima svako zrno treba da ostane samo za sebe. Neke vrste dugog zrna su: basmati, jasmin, crveni ili crni pirinač, indijski pirinač i još mnogi drugi. Okruglo ili srednje zrno je, kao što smo rekli, poslije kuvanja ljepljivo, a voda mu je mliječno bijela i pomalo gusta. Okrugla ili srednja zrna se koriste u jelima gdje je potrebna bolje povezanost između zrna. Neke vrste okruglog zrna su: arborio, splendor, verona, ostija, naš kočanski pirinač i mnogi drugi. Druga podjela djeli pirinač na integralni tj. braon (ne oljušteni) pirinač, bijeli (oljušteni) pirinač i predkuvani (poluoljušteni) pirinač.

Integralni pirinač

Integralni pirinač je prirodan, provobitan oblik ove žitarice. Razlika od ostale dve vrste je u tome što integralni pirinač ima ovojnicu koja je obložena oko jezgre zrna i nije polirana ni brušena. Nutritivno gledano ova vrsta pirinča je najzdravija među ostale dve. Upravo je ovojnica ta koja je zaslužna za povećanu hranjivost jer u sebi sadrži kompleks vitamina B, vitamin E, skoro sve minerale, biljna vlakna, proteine i zdrave masti. Integralni pirinač je bogat manganom, selenom, fosforom, bakrom i magnezijumom, a od ostalih minerala sadrži manje ili veće tragove: natrijuma, kalcijuma, kalijuma, sumpora, bakra, željeza, kobalta, cinka i joda. Ima potpun kompleks vitamina B, a najviše vitamina B3 (Nijacin). Sadrži nekoliko esencijalnih aminokiselina, ali ne sve, pa je preporuka da pirinač bilo da je integralni ili bijeli jedemo najčešće kao prilog. Jezgra zrna riže sadrži kompleksne ugljene hidrate koji povoljno utiču na metabolizam i čine organizam sitim dosta duže vremena nego ostale namirnice. Vlakna ove žitarice su veoma bitna jer su istraživanja ukazala da reguliše nivo holesterola u krvi. Vlakna takođe pomažu pri održavanju kontrole nivoa krvnog šećera, tako da je integralni pirinač odličan izbor žitarica za osobe koje pate od dijabetesa. Vrlo dobro regulišu crevne funkcije, dovodeći stolicu i zatvor u normalu.

Bijeli pirinač

Bijeli pirinač dobija se procesom odvajanja ljuske ili ovojnice integralnog pirinča. Razlog odvajanje ljuske su velike količine skladištenja. Ljuska se odvaja jer u sebi sadrži određene masti koje su nakon nekog vremena kvarljive, pa je u industrijama rizično skladištiti veliku količinu integralnog pirinča. U davna vremena kada su mlinari otkrili da je moguće otkloniti ljusku, te svojim procesom otkrili postojanje bijelog zrna, počeli su je dostavljati samo aristrokratskim klasama ljudi, zbog nemogućnosti proizvodnje veće količine u to doba, a tada je taj pirinač predstavljao luksuzniju namirnicu od integralnog. Poslije usavršavanja procesa dobijanja bijelog pirinča i veće distrubucije, ljudi koji su ga duže vrijeme konzumirali počeli su da pokazuju znakove bolesti beri-beri, koja nastaje usled nedostatka vitamina B1. Na dalekom Istoku ova bolest predstavlja veliki problem jer je bijeli pirinač svakodnevna namirnica, a on ima nedostatak vitamina B1. Što se tiče kalorijske vrijednosti i vrijednosti ugljenih hidrata bijeli pirinač je sličan integralnom, ali u nutritivnom pogledu veoma se razlikuju. Kada se odvoji omotač i procesom dobije bijeli pirinač uništava se 67% vitamina B3 (Nijacina), oko 80% vitamina B1 (Tijamina), 90% vitamina B6 (Piridoksina), polovina mangana, polovina fosfora, 60% željeza, svih dijetalnih vlakana i esencijalnih masnih kiselina. U svakom slučaju bijeli pirinač opet predstavlja daleko bolji obrok od uobičajenog bijelog hljeba. Pirinač je bezglutenska namirnica za razliku, recimo, od hljeba tako da je mogu jesti osobe koje su alergične na gluten. Ne možete pogriješiti, ako povremeno kuvate bijeli pirinač kao prilog uz nekakvu ribu ili ako ne pretjerujete sa unosom velike količine i naravno ako ste svijesni da je ipak integralni pirinač nutritivno puno bolji izbor za vas. Ako imate dijabetes trebali bi izbjegavati bijeli pirinač.

Napola skuvan (parboiled) pirinač

Ova žitarica je nešto između bijelog i integralnog pirinča. Ovaj pirinač nosi naziv pretkuvani ili parboiled (parboild eng. riječi što znači kuvati, pariti) zbog načina procesa kojim se dobija. Integralni pirinač se na određenoj temperaturi djelomično kuva u svojoj ljusci. U ovakvom procesu, postoje tri osnovna koraka kojim se dobija parboiled pirinač, a to su potapanje, parenje i sušenje. Ovim procesom se nutritivne vrijednosti iz ovojnice sateruju u zrno, a ovojnica se kasnije odstranjuje. Osim što se poboljšava profil jezgre pirinča i nutritivna vrijednost, omogućava se skladištenje ove žitarice u većim količinama, što se često praktikuje u zemljama dalekog Istoka, gdje je potražnja riže najveća, a samim tim i proizvodnja. Razlika u onosu na ostale dve je što predkuvani pirinač ima oko 80% prvobitnih sastojaka, ali nema omotač, kraće se kuva od integralnog a duže od bijelog pirinča.

Pirinač (riža) - Detaljne nutritivne vrijednosti

Napomena: Nutritivni sastav pirinča razlikuje se od vrste do vrste. Tabela ispod je tabela vrijednosti za obični bijeli pirinač srednjeg zrna.
NutrijentMjerna jedinica Količina
Energetska vrijednostkcal360
Ukupno proteinag6,61
Ukupno ugljenih hidratag79,34
Ukupno mastig0,58
– od toga: zasićene masne kiselineg0,16
Dijetalna vlaknag1,40
Holesterolmg0,00
Vodag12,89
Aminokiselina triptofang0,08
Aminokiselina treoning0,24
Aminokiselina izoleucing0,29
Aminokiselina leucing0,55
Aminokiselina lizing0,24
Aminokiselina metioning0,16
Aminokiselina cisting0,14
Aminokiselina fenilalaning0,35
Aminokiselina tirozing0,22
Aminokiselina valing0,40
Aminokiselina argining0,55
Aminokiselina histiding0,16
Monosaharidig0,00
Disaharidig0,00
Polisaharidig0,00
Mononezasićene masne kiselineg0,18
Polinezasićene masne kiselineg0,16
Vitamin AIU0,00
Vitamin B1 (Tiamin)mg0,58
Vitamin B2 (Riboflavin)mg0,05
Vitamin B3 (Niacin)mg5,09
Vitamin B6 (Piridoksin)mg0,15
Vitamin B12 (Kobalamin)mcg0,00
Folatimcg231,00
Vitamin B5 (Pantotenska kiselina)mg1,34
Vitamin Cmg0,00
Vitamin DIU0,00
Vitamin EIU0,11
Vitamin Kmcg0,00
Kalcijum (Ca)mg9,00
Bakar (Cu)mg0,11
Željezo (Fe)mg4,36
Magnezijum (Mg)mg35,00
Fosfor (P)mg108,00
Kalijum (K)mg86,00
Natrijum (Na)g0,001
Cink (Zn)mg1,16
Mangan (Mn)mg1,10
Selen (Se)mcg15,10

Uticaj na zdravlje

Pirinač je glavni predstavnik kompleksnih ugljenih hidrata. Ovakvi ugljeni hidrati se nakon unosa sporo i postepeno vare, tako da organizam osjeća sitost duže vremena, a takođe ne dižu naglo nivo šećera u krvi, kao što to rade prosti šećeri. Tako je i pirinač kao i mnoge druge cjelovite žitarice (zob, soja, heljda, raž, …) koje u sebi sadrže škrob bitan za regulisanje težine. Kako su pokazale studije, iskoristivost pirinča u organizmu, odnosno njegova biološka iskoristivost je oko 95%. Pirinač, posebno integralni nije alergena namirnica, ne sadrži oksalate (uzročnike bubrežnog kamenca). Pirinač koji se uzgaja na poljima na kojima je prethodno uzgajan pamuk sadrži određene doze arsena, preporuka je ako imate mogućnosti da znate porijeklo pirinča koji kupujete. Riža može biti zagađena i bakterijom Bacilus Cereus. Sama bakterija ne predstavlja problem jer je termička obrada ubija, problem predstavlja toksin koji je produkt te bakterije, a koji je otporan na toplotu. Preporuka je da rižu koju mislimo ostaviti sutradan hladimo izuzetno brzo, a ne ostavljamo da dnevnoj temperaturi baš zbog moguće produkcije toksina.

Kupovina i čuvanje

Danas se pirinač može kupiti u svakom supermarketu. Nabavlja se u vakumiranim pakiranjima, a može se kupiti i u posebnim vodopropusnim vrećicama koje su otporne na temperaturu i u kojima kuvate kupljeni pirinač. Ako kupujete integralni pirinač obavezno treba obratiti pažnju na datum isteka, jer nakon dosta vremena, pošto omotač sadrži prirodna ulja, može se desiti da bude užegao ili pokvaren. Obično mu je rok trajanja oko šest mjeseci, ali hermetičko skladištenje, ili čak zamrzavanje može značajno podužiti rok trajanja. Bijeli pirinač je mnogo manje osjetljiv po pitanju kvarenja. Pošto se hermetički zaštiti, dovoljno ga je čuvati na suvom i tamnom mjestu i može izdržati do godinu dana. Bijeli pirinač nije potrebno zamrzavati. Za skladištenje i čuvanje predkuvanog pirinča bitno je, da je hermetički zatvoren na hladnom, suvom i tamnom prostoru. Ono što treba naznačiti za ovu vrstu pirinča, jeste da se priprema ona količina koja mislite da možete pojesti tokom tog obroka za koji se priprema ili najdalje dan poslije.

Povezani članci